Bruno Bjelinski (Trst, 1. studenoga 1909. – Silba, 3. rujna 1992.),jedan od najvažnijih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća, autor je golemog i uravnoteženog opusa u kojemu podjednaku  umjetničku  težinu ima petnaest simfonija i šest simfonijeta kao i velik broj koncertantnih djela, komorni dio stvaralaštva sa značajnim naglaskom na vokalnoj lirici te brojna djela za klavir, instrument koji je još u prvim danima skladateljeve aktivnosti imao važnu ulogu u njegovu stvaralačkom razvoju. Bjelinski je studirao i doktorirao pravo, a studij kompozicije diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1936. godine kao učenik najprije Blagoja Berse, a potom Frana Lhotke i Franje Dugana.

Nakon kratkotrajnog   bavljenja  pravničkim  poslom Bjelinski se posvećuje glazbi. Od 1945. godine do umirovljenja provest će na Muzičkoj akademiji u Zagrebu gdje će kao profesor kontrapunkta utjecati na umjetnički razvoj mnogih generacija mladih glazbenika. Mnogi još pamte Bjelinskoga kao vedru, dinamičnu i duhovitu osobu, omiljenog i komunikativnog profesora. 

Unatoč otvorenosti prema svim glazbenim oblicima koja ga je neprestance poticala na vraćanje već iskušanim formama, pa se u njegovu opusu gotovo i ne razabiru u tom smislu izraziti prioriteti, može se reći da je ishodišno težište interesa u početku skladateljskog djelovanja ipak pripalo klaviru iako se vrijeme nastanka pojedine skladbe ne pokazuje  osobito  značajnim  pri određivanju pojedinih stilskih karakteristika Bjelinskijeva skladateljskog rukopisa. Stasao na tradicijskim skladateljskim pojmovima i vrijednostima, Bjelinski će na njima graditi vlastiti izraz i ostati im vjeran do kraja stvaralačkog vijeka.

Nikada nije prihvatio mijene koje su zahvatile hrvatsku glazbu kasnih pedesetih godina. Jednom je to komentirao: „Patio sam jako. Patio sam jer sam se osjetio kao da mi je mjesto u naftalinu. (…) Neke je pokolebalo, mene nije, ja sam zaigrana narav. Mislio sam: ako me ne želite izvoditi, ne morate. Ali ipak, htjeli su, i to sve više. Treba svakome dopustiti da ima svoj put. Mislim da sam imao isti osjećaj kao i Šulek. Mi to fiziološki nismo mogli podnijeti. Tu je Papandopulo bio širi od nas. Stvarno smo se trudili, slušali i studirali, čak smo se htjeli baviti i pisanjem kritika. Ali onda smo odustali jer nam se ipak činilo pametnijim komponirati.

Ima tu, međutim, još nešto. Nisam uspio u toj muzici razlikovati originalno od neoriginalnog. Bilo je to kao da netko neku pjesmu govori na kineskom. Svaki kompozitor koji piše tonalnu muziku za mene je kao otvorena knjiga. A ovdje nisam imao sredstva  kontrole,  jedno  je zvučalo kao i drugo. Ja sam prihvatio neoklasicizam i to mi se danas predbacuje.“* Takav je temeljni odnos prema stvaralaštvu Bjelinski primijenio u svekolikom stvaralaštvu, a osobito je čitak u klavirskom opusu. Djela izabrana za ovu kompaktnu ploču na stanovit su način presjek kroz klavirski opus jer pripada ju različitim stvaralačkim razdobljima, počevši od 1945. godine kada je Bjelinski napisao Muziku za djecu do 1973. kada su nastale Note iz dječje glave.

Muzici za djecu prethodi nekoliko važnih klavirskih opusa: dvije sonate, tri od pet suita i rado svirana Toccata, za koju je autor kazao: „… to je ta toccata koju stalno svi sviraju – ja je ne mogu smisliti – ta je nastala 1936. (…) Čini mi se da to djelo previše sliči francuskoj muzici“ **, dok će poslije Nota iz dječje glave nastati još samo dva opusa: Koncert za dva klavira (Koncert za Romea i Juliju) 1981. i Cvijeće za Scarlattija 1983. Međutim, upućenost u kronološki slijed ne razotkriva ništa što bi ukazivalo na pripadnost pojedinih djela određenim stvaralačkim razdobljima.


Skladateljski je stil ujednačenih karakteristika i – bez obzira na vrijeme – odolijeva svakom utjecaju koji bi poremetio ne samo školovanjem izgrađeni skladateljski izraz nego i iskren, osobni autorov doživljaj glazbene umjetnosti. Tonalitetnost je temelj njegova stavka. Čak su i povremeni iskoraci uvijek samo sredstvo za zvukovno obogaćenje i povratak je uvijek zajamčen. Unutar tonalitetnosti jedna je od bitnih oznaka njegova klavirskog stavka rad s motivom. Motiv je nukleus, osnovna ćelija iz koje se pokreće glazba. Ponekad i osnovnu glazbenu misao čini motiv, tako karakterističan da, oblikovan visokim umijećem vođenim kontrapunktima, ispuni čitav stavak.

Bjelinski u klavirskoj glazbi teži gotovo minijaturistički građenim stavcima – osobito, dakako, kadaje riječ o glazbi za djecu. Pritom nije riječ samo o minijaturi kao načelnom liku skladbe nego i o finom, izbrušenom radu na svakom detalju unutar strukture stavka u kojoj taj detalj uvijek diše, ništa ga ne ograničava ni u zvukovnoj karakterizaciji ni u kretanju, a samo će ga rijetko prigušiti kakva gusta harmonijska situacija. „Moje su harmonije uvijek iste i lako ih možeš prepoznati“, kazao je. U klavirskoj glazbi te su harmonije poput začina svemu onome što u prvi mah veže pozornost slušača.